FRENKY

Jednog toplog ljetnog jutra mali raščupani mačić sišao je sa obližnjeg stabla i ušetao u naš život. Bio je lijep, njegovan, predivnih sivo crnih tonova i ugodnog mirisa limuna. Nakon što smo se uvjerili da ne pripada nikome prihvatili smo ga kao da smo jedino njega oduvijek i željeli i nazvali ga Frenky. Uveseljavao nas je svojim nepodopštinama, tvrdoglavošću i neslaganjem sa psima dok smo gledali kako izrasta u mačka impozantne veličine i boje. Svaki put kad bi upao u neku nevolju, a to je često radio, liječili smo mu ogrebotine i njegovali ga kao malo dijete. Tu ljubav uvijek nam je znao vratiti na pravi način; odanošću i veselim duhom. Cijela ulica je poznavala Frenkya i svi su znali da mu se ne može suprotstaviti ni sedam puta veći pas. Bio je zaštitni znak naše obitelji i uvijek su svi željeli znati što radi, gdje je i čime se trenutno zabavlja.  Možda zato što sam ga prvi ugledao i primio u ruke, mene je odabrao kao omiljenu osobu. Pratio me u stopu i kad mi je bilo teško uvijek me svojom prisutnošću i dobrom voljom tješio. Jednom prilikom je prolazio pored mene dok sam sjedio na travi i zainteresiran time što radim digao zadnju nogu i pomokrio se na mene nakon čega je uslijedio neopisiv smijeh mojih roditelja. Svi taj događaj tumače kao da me je obilježio zauvijek. Danas shvaćam da je to stvarno istina. Bez obzira što sam nakon njega nabavio novog ljubimca, Frenky će uvijek biti zapamćen kao najdraži  i najposebniji mačak kojeg sam ikad imao.