🤍 Iza ovakve tuge stoji velika ljubav. 🌺
Osjetili smo to na ispraćaju kujice Čikite. Njezini su je se ljudi prisjetili u dvorani uz prigodni filmić, a u vanjskom su paviljonu ispraćaj nastavili uz čitanje pjesama. Uz najdraže ljude Čikitu je ispratila kujica Nox-poli Ella.
Nakon sprovoda s nama su podijelili priču o ljubimcu koji nikada neće biti zaboravljen:
Čiko je bila pas kojem su ljudi sami od sebe prilazili, bila je izuzetno karizmatična.
Čikita je od malena bila pomalo zamišljena duša. Uvijek je bila iznad stvarnosti, nikada halapljiva ili napadna. Istinski profinjena, dama, mala kraljica. Za Čikitu moj tata kaže da je takav jedan na tisuće pasa. Danas je rekao: „Ovo je kao da sam izgubio dijete.“
Tata je nju satima šetao. Njih dvoje krstarili su rutama koje Čiki odabere. Pred kraj zastajala je uz svako stablo na Zrinjevcu – kao da se opraštala s prirodom i svojim okruženjem.
Sigurno će mi s vremenom biti lakše. Sada mi je u duši teže nego što sam mislila da može biti. Bila sam uvjerena da sam je tijekom godine velike brige za njezino zdravlje i život zapravo već i oplakala, činilo mi se da više niti nemam suza. Zato me i samu ove moje reakcije silovite tuge iznenađuju, pogotovo jer znam da joj je život postao patnja i da je ovo bio ispravan korak.
Vjerojatno će mi trebati neko vrijeme da apsorbiram tu tugu i da se stabiliziram.
Čini mi se da nam je Čiko došla kao dar od Boga, mali dobri anđeo. Dao nam je Bog komadić raja da uživamo u ljepoti života s njom. I sad ju je pozvao sebi. Čitam kamo idu duše pasa poslije smrti, tražim neki smisao i poveznicu ohrabrenja. Znam da joj je bolje gore u slobodi s drugim anđelima i da slobodno diše, ali je još uvijek tražim u prostoru da je zagrlim kako sam to uvijek radila bezbroj puta dnevno.
Mama kaže da joj nedostaje makar i onako bolesna, samo da je tu. Zna, naravno, da nismo mogle drugačije odlučiti, ali isto si ne može pomoći. Mama stalno gleda njene slike i plovi uspomenama s njom.
Hvala Vam na utjesi!
