Lulu je kunić koji je na prvi pogled oduševio svoje ljude, a dolaskom u njihov dom postao član obitelji. Opraštajući se od njega u Spomengaju posvetili su mu sljedeće riječi:
Poseban od prvog dana kada smo birali kunića među mnoštvom, doimao se kao nepovjerljiv prema svima i tvrdoglav karakter s poderanim uhom od sukoba s ostalim kunićima.Postavši članom naše obitelji, ljudi su mu postali omiljena vrsta društva, a nama je Lulu bio malo crno sunce koje je obasjavalo devet godina našeg života, činivši svaki dan ljepšim i živahnim.
Volio je svoj slobodan život, trčati, igrati se napadajući i boksajući šlape i svoje igračke, slušati glazbu, zaljubljivati se u zečice kod tete čuvalice (iako je bio kastriran), gledati televiziju s nama, kraljevski ležati na krevetu, jesti u isto vrijeme kada i mi, te dobivati bananu i salatu kao omiljene poslastice. Pametan i drag, nije bio samo ljubimac, već i pravi član obitelji.
Velika maza, a istovremeno sam svoj šef, kao velik je borac uživao u životu uvijek odličnog zdravstvenog stanja, sve do svog posljednjeg dana kada ga je iznenadna kratka i teška bolest navela da posustane. Lijep i kvalitetan život bez stresa omogućio mu je da poživi dugo i sretno, a nas je Lulu ostavio ožalošćene, ali i zahvalne za svaki trenutak koji je proveo s nama.
Rekla bih ti “Mirno snivaj, Lulu”, ali sigurna sam da sada neumorno trčiš negdje iza duge, legendo.
Lulu, volimo te
