Suzdržavamo suze čitajući pismo kojim su se od Cezara oprostili njegovi ljudi:
“On je od prve večeri kada je došao u naš dom, spavao u našem krevetu kao dijete. Nismo mi birali njega, već je on izabrao nas. Vlasnik njegove mame ima zadnjih 30 godina samo Ridgebacke. Krvnu liniju po mami vuče iz Južne Afrike jer je vlasnik njegove tamo mame živio dvadesetak godina. Morali smo tijekom dva dana proći testove po nekoliko sati boraveći s njegovom mamom, braćom i sestrama s napomenom vlasnika njegove mame u startu da ukoliko nas ne izabere ni jedan štenac, idemo kući bez psa. Cezar je izabrao nas.
On je bio sa mnom 24 sata na dan. Kada bismo bili negdje vani u restoranu ili kafiću, on je sa mnom odlazio u toalet, nikada nije sjedio ili ležao na podu, nego uz mene u separeu…
Nismo objavljivali nikada njegove slike na internetu da ne bi ispalo da se hvalimo njime te iz straha da nas zbog toga nešto ne kazni. Jedine slike koje su izašle iz familije, su one poslane vlasniku njegove mame s kojim smo se izuzetno sprijateljili. Kada sam mu javio što se dogodilo, čovjek je plakao. Nije mogao riječ izgovoriti.
Cezar je bio više od člana naše obitelji.
Ime je dobio jer bio najdominantniji i poseban. Svaku se večer prije spavanja uređivao, čak i nokte, pa mu ih mi nismo trebali kratiti…
Imamo osjećaj ne da nam je oduzet, nego da nam je istrgnut iz srca.”
