Iz Osijeka nam je stiglo jedno dirljivo pismo!
Pročitajte kako se gospođa Blaženka oprostila od kujice Bonni koja joj je svojom bezgraničnom ljubavlju 15 godina ispunjavala život.
U njezinu smo stanu preuzeli tijelo kujice te joj nakon kremacije pepeo dostavili u urni.
Naša curica zvana Boni 7. kolovoza 2020. godine napustila je nas koji smo je neizmjerno voljeli – moga sina i mene. Govorimo da je preminula iako ima raznih reakcija kada se ta riječ vezuje uz ljubimce. No nije me briga! U travnju je napunila 15 godina. Kao štene ju je spasio moj sin veterinar. Nju i njezina brata pronašao je odbačene u neki kanal uz cestu. Još su bili na mlijeku. Bio je to početak jedne prelijepe ljubavi između nje, mojeg pokojnog supruga, sina i mene. Suprug je umro prije devet godina, a sin otišao u Njemačku. Tako smo Boni i ja jedna drugoj bile sve! Naravno, i mojem je sinu značila strašno puno. Pobolijevala je često – imala je problema s alergijama, srcem… Na kraju je došao i moždani udar. Pratila sam vaš rad i odmah vas nazvala. Nemam riječi kojima bih vam zahvalila na sućuti iskazanoj pri svakom mojem paničnom pozivu! Tu su od Jasenke i Tihane do mladog kolege Luke koji ju je odvezao iz Osijeka. Boni je spremio za put po propisima uz toliko poštovanja prema mojoj boli. Vozilo i sve u njemu odisalo je čistoćom i urednošću. Znam da si svi ne mogu priuštiti oproštaj od ljubimca na isti način, pa se mnogi snalaze na razne načine – zakapaju ljubimce u parkove, šume, pored Drave… Neka vrsta posmrtne pripomoći omogućila bi im ovakav humani postupak. I naši su ljubimci božja stvorenja! Dali su nam svoje male živote, svu ljubav, a ništa nisu tražili. Tuga u meni dugo neće proći, ali moja curica je tu, u svojem stanu, i imam osjećaj da je nisam iznevjerila.
Gospodo, hvala vam još jednom na svemu!
Blaženka
