Suprug i ja smo prije 17 godina jedne hladne zimske večeri, vraćajući se kasno navečer iz šetnje, spasili Đeninu mamu.
Bila je sva promrzla i bolesna. Inače smo joj znali ostavljati hranu ispred ulaza i ona bi povremeno dolazila.
Jednog je dana nestala. Prava maca lutalica. S druge strane, iznimno umiljata…
Te se hladne večeri vratila. Kao da je znala da ćemo joj baš mi pomoći. Čekala nas je ispred vrata i samo nam se bacila pod noge sva onemoćala.
Mi smo je odveli kući, utoplili, nahranili… Idući smo je dan odveli veterinaru… Imala je upalu pluća. Poduzeli smo sve što je bilo u našoj moći.
Na rođendan moje kćeri 25. ožujka omacila se. Bilo nam je to veliko iznenađenje! Mislili smo ih sve zadržati u kući dok se ona ne oporavi, a mačići ojačaju.
Vodili smo je svaki dan na terapiju… Već smo u stanu imali dvije mace, pa nam se činilo da ovu obitelj ne možemo zadržati.
Međutim mama i dvije mace tako su se lijepo prilagodile životu s nama i mi smo ih toliko zavoljeli da više nije dolazilo u obzir da odu.
Dali smo im imena. Jedna od njih dobila je ime Đeni. Tu je započela naša priča o ljubavi ljudi i maca… Mi smo ih lijepo pazili, a one su bile zahvalne i privržene.
Mama im je živjela još 7 godina, a sa Đeni smo se danas oprostili.
Njezina je seka još živa.
Njihov gubitak prati naša velika tuga. Ta su nam mala krznena klupka sreće dala toliko ljubavi i toplih emocija da nam srce bude toplo i ispunjeno za cijeli život…
I više od toga…
Mace su nam dale ljubav i toplinu koju možemo podijeliti dalje u svijet.
Hvala im!
Hvala i vama na svemu!
Milena
