Rex, njemački ovčar koji je od dana mog rođenja bio dugi niz godina sa nama. U naš dom je stigao kao mala beba, to malo čupavo slatko stvorenje nam se svima istog trena uvuklo pod kožu i u naša srca. Jednostavno je postao član naše obitelji. Rex i ja smo zajedno odrastali, uz njega sam napravila svoje prve korake, izgovorila svoje prve riječi. On mi je bio najbolji prijatelj s kojim sam provodila sve svoje slobodno vrijeme. Kada sam krenula u vrtić, a kasnije i u školu, svaki dan kada bi došla kući, obavezno bih otišla k njemu, prepričati kako sam provela dan. S njim se pisala domaća zadaća, čitale slikovnice i knjige za lektiru, s njim se radilo sve, a on bi samo poslušno sjedio pored mene i gledao me svojim okicama kao da razumije svaku izgovorenu riječ. Bilo je dana kada bi moji roditelji povisili ton na mene, tada bi moj Rex stao ispred mene kao da me brani od svih. Kada bih bila tužna, došao bi do mene, sjeo, stavio svoju šapicu na moje krilo i krenuo lizati po rukama i licu, to je bio njegov način da me utješi i kaže mi kako će sve biti u redu. A onda, nakon nekog vremena, više ništa nije bilo u redu. Moj četveronožni najbolji prijatelj u već odmakloj dobi se razbolio. Tjednima ga je tata svaki dan vozio na Veterinarski institut na liječenje i inekcije. Liječenja su mu pomogla na kratko vrijeme, dok se bolest nije vratila. Tada više spasa nije bilo, za par mjeseci nas je napustio zauvijek. Ti dani su jako bili teški za sve nas, puni tuge i suza. U dvorištu smo za njega napravili mali kutak. I danas, nakon mnogo godina ga se često sjetimo, sa suzom u oku koliko nam fali.
Najdraži moj psiću, zauvijek ćeš ostati u našim srcima i mislima, hvala ti na tvojoj odanosti i bezuvjetnoj ljubavi! Hvala ti što si našu obitelj učinio bogatijom i sretnijom!
ponosna vlasnica Tihana
